Ne mogu da verujem da se nedokučivi
svemir
okreće oko ose patnje.
Neverovatna lepota sveta sigurno mora
negde počivati na
čistoj radosti..
Luis Bogan, pesnikinja
Život je energija, čista,
kreativna Energija.
Svi smo mi stvaralačka bića, naši
životi na neki način postaju naša Umetnička dela. Kada nadjemo našu kreativnu
energiju, kada ona poteče , naša lica počinju da sijaju. Blistamo sjajem cele
naše duše. Rekla bih da po sjaju, možemo prepoznati koliko je neko istinski
živ.
Prazne oči se ne raduju više nikome.
Prazni ljudi nose sputane duše. Nose
maske i kada spavaju. Daleki u sebi, nose oklop nedodirljivosti.A na hladno
srce ljubav se više ne hvata.
Iako je
njima najpotrebnija…
Ponekad neko umire i dok je još
živ, jer gasi sjaj, svoju radost, idejama i razlozima zašto više ne može da
bude srećan. Kažu život je tako težak, ništa mi ne ide od ruke, život me boli
kao da nije moj... a nije tako, bole nas priče koje pričamo sebi, bole nas Laži
koje nam plasira naš um pun negativnosti.
Što su veće naše Laži i Iluzije to nas jače
boli.
Naše opiranje životu, e to boli baš, a nekad i peče, pogotovo ona misao -
Zašto baš meni to da se desi, Bože zašto, zašto ja ?..
Dok živiš, budi živ.
Gete
Život je pun izgovora za našu
bol, izgovora da se ne oseća, da se ne sanja, izgovora da se ne živi. Biti
jadan to nije hobi, to zahteva puno radno vreme, kao i biti srećan. Sreća je
ukus koji se uči, kao i hrabrost.
U ovom životu kratkom kao pola uzdaha, nije
poenta koliko bola osećamo, već sa koliko radosti živimo.
E to je postala biblija
mog života, oltar kome se ja klanjam.
Ono što nas zaista pogadja, nisu
okolnosti, nije život, već nas pogadja naša misao da ono što se dešava ne treba
da se dogadja ili ne bi trebalo da se desi.
Jer mi kao uvek znamo šta treba i šta
ne treba da bude, hoćemo da kontrolišemo ono što se ne može kontrolisati. Naš
mali Ego, a kod nekih veliki kao kuća, misli da je veći od života. I tako se malo
raspravljamo sa životom, svadjamo se, krivimo ga, ljuti smo, neko ga i psuje.
Rado bi i mi malo njega da pljusnemo, za promenu.
Život me je izneverio - kukamo,
a neki glas duboko u nama, kao da nam šapuće, hej probudi se, nije te život
izneverio, već tvoje sopstvene zablude.
Znam, gorka je to pilula za progutati.
Istina ne boli, ona uvek oslobadja, otvara nam
oči..
Trebalo mi je malo više vremena
da prihvatim dve jednostavne istine :
1. Sve se stvarno
dešava sa razlogom i
2. još jednostavnija - Da sve što se dešava i trebalo je da se desi, jer
se upravo i dešava..
Iskreno mogu da negiram do
prekosutra i da okrećem glavu, da pričam da to tako ne može, ne treba, da lažem
sebe da se nije ni desilo, ali džabe moj otpor, život se već desio i kraj priče..
Problem je, pardon hoću reći izazov je pronaći smisao u besmislu, jer život nam
ne isporučuje dogadjaje sa etiketom na kojoj piše šta oni znače. Na nama je da
otkrijemo skrivenu lekciju namenjenu samo nama.
Moja duša je uvek bila gladna
smisla. Bili su mi potrebni ti odgovori na zašto, trebali su mi odgovori koji će me
činiti jačom, sigurnost u moru nesigurnosti.
Ali nije bila dovoljna samo
svesnost skrivenog smisla, pa čak ni razumevanje trenutka, život je tražio moje
prihvatanje, pa da postane moja nepodnošljiva lakoća postojanja. A čeznula sam
za tom lakoćom življenja, da mi život postane lagan kao pero, kao dugo toplo leto u svim
nijansama plave. Čeznula sam za tom slobodom..
Život je u svakom slučaju u
pravu.
Ponekad nešto nema smisla odmah, ali dobija kasnije. Mi mu dajemo smisao. Prihvatanje ne znači
odustajanje od onoga što želimo, predati se životu je čin vere u sebe i Univerzum
da nas vodi upravo tamo gde smo se zaputili.
Ponekad najbrži put kojim nas
život vodi do naših želja je paklena vožnja, koja ,će nas prodrmati do temelja
i naterati da preispitamo sve što mislimo da jesmo i da izvuče iz nas naš
najbolji deo, našu suštinu.
Tako se sretnemo sa samim sobom.
Tako otkrijemo
koliko smo jaki i koliko možemo, a to je sve što je život i hteo da nas nauči. Naša trenutna stvarnost je uvek odraz lekcija koje su nam najpotrebnije.
U haosu najvećih izazova koje nam život daje, otkrićemo da u nama postoje nepobedive dubine. U ponoru života naše svetlo zasijaće najjače.
U haosu najvećih izazova koje nam život daje, otkrićemo da u nama postoje nepobedive dubine. U ponoru života naše svetlo zasijaće najjače.
Ali spoznaja bez promene je kao veridba bez venčanja.
Nedostaje nam završni
čin. Samo promenom menjamo stvari.
Sve što smo naučili treba da pretvorimo u
srećniji i bolji život po našim merilima.
Čini mi se da mnogi padnu na ovom
završnom ispitu.
Prepuštanje životu nije stanje inercije i duhovne lenjosti,
kao ja ću samo da sanjam i meditiram, a Univerzum će sve sam da reši na najbolji način
za mene.
Ne sedimo mi na zadnjem sedištu svog života i puštamo Boga da nam
rešava probleme. Guru iz fotelje ne stiže mnogo daleko. Mi smo ta promena.
Dopuštamo sebi da radimo sa životom, a ne protiv njega.
Dopuštamo sebi da radimo sa životom, a ne protiv njega.
Predaj se struji života, tom
neprekidnom toku koji nas prožima, svoj život daj životu.To su bile lekcije
koje sam učila.
Kukavica u meni htela je sve da kontroliše, pa čak i svoje srce.
Ljubav i želje sam držala u okovima svojih strahova. Bila su mi potrebna sva
iskustva mojih godina, da razbijem tu iluziju da sam nemoćna i zarobljena u
životu koji ne volim, da me život kažnjava na neki način.
Otvorila sam oči i
videla da oko mene je sve zaista stvarno, ali ništa nije toliko realno. Mi
nemamo ograničenja, osim onih u koja sami verujemo. I uvek imamo izbor, da krenemo ispočetka i od svog života napravimo nezaboravno putovanje. Postala sam kreativni epicentar
svog života, kao što sam i uvek bila, ali ovaj put svestan. Moj život je postao izraz mojih namera i želja.
I samo tako,
izbacila sam hrabro svoje srce ispred sebe i počela da jurim za njim da ga
uhvatim, ono je znalo put kojim želim da idem…
Moje srce je postalo moj najbolji
vodič.
Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.
Ivo Andrić
U ovoj kosmičkoj učionici koja se zove život, svi smo mi nedovršene priče.
Umetnička dela u nastanku. Romani koji se još pišu.
Jedno loše poglavlje, ne znači kraj priče.
Samo okrenimo novu stranicu..
Toliko je bilo u životu stvari kojih smo se bojali. A nije trebalo. Trebalo je živeti.
Ivo Andrić
U ovoj kosmičkoj učionici koja se zove život, svi smo mi nedovršene priče.
Umetnička dela u nastanku. Romani koji se još pišu.
Jedno loše poglavlje, ne znači kraj priče.
Samo okrenimo novu stranicu..


Нема коментара:
Постави коментар